Tuzne ljubavne price :(

^^ owo mi se swidja....
ewo jos od mene...


Moj je zivot postao kao tuzna pjesma koja je toliko puta ispjevana. Vec sam pocela gubiti nadu a sta Vam to govori. Postala sam drugacija osoba i izvor zivota koji se susi. Usamljenost me cini savrsenijom, slobodnom kao pticom u letu jer nema nikoga da me uplasi, da mi kaze nesto tuzno ili da me podsjeti koliko sam bitki izgubila. Misli su moje ,cini mi se, najteze. Najezim se od bola kada pomislim da sam jednom voljela nekoga tako drugacijeg od mene.

Taj je covjek ipak moja zelja bio a danas, vidi sta je postao. U snovima samo spomenem njegovo ime jer u stvarnosti nemam snage da izreknem ime sto sam nekad toliko voljela... a jos ja volim tog covjeka. Sjela bih pred noc na prozor moje sobe gledajuci kako se zvijezde jedna po jedna pojavljuju, a u rukama bih drzala staru knjigu svojih tuznih pjesma. Otvorim tek' neki stoti listic i gledam kako je moja suza isprala tek' poneku rijec. Sigurno sam citajuci te tuzne pjesme o nama dosla do suza. Ali smjesim se jer ipak nije tako crno sve, nisam jos potonula do dna...
Sjetim se oblika tvoga lica, gledam dubinu tvojih svjetlucavi ociju koji su me nekada pratile kao vlastita sijenka i prosapucem tiho Volim Te. Ali doista neznam da li se me naucio da volim ili samo da izgvoram te rijeci 'Volim Te'... to sam ja govorila sa osjecajem ipak uvjerena sam... Zasto me sada gledas pobjednicki svaki put kada prolazim kraj tebe. Zar nisi do sada predvidjeo kako me do bola iscrpljuju tvoje namjere. Ne zelis da patim samo zelis da me malo zaboli. Znam da je to sve samo muski ponos, ali doista je tesko vjerovati da si ti covjek kojeg sam nekada voljela . Tvoj pogled probode kroz mene i ostavlja okus gorcine. Koliko sam bolna nema tu lijeka za ovakav osjecaj. Zasto te plase moje crne oci, zasto mi okreces pogled na stranu. Mozda je tako bolje ali nada me vraca u proslost. Uvjerava me da cu te osvojiti nekako. Mozda je vrijeme da prestanemo prkosit' sudbini. Ovih dana ne vidjam te puno, mozda si drugu djevojku pronasao, mozda te necij' pogled zaveo... Mozda neka druga lijeci rane tvoje, dok joj pricas o tuznoj prici svog zivota. Eh, kad bih suze na licu Sunce presusilo, bar' samo na jedan dan da se osjecam drugacije. Da ne budem ono sto jesam ja, a onda bih se mirno vratila u svijet tuge bez ijedne rijeci i presude. Niko meni nije kriv za ovakav osjecaj' jer sam se uselio u mene, a ja se nisam odupirala. Ja se nisam borila sa sudbinom nego sam je otvorenih ruku primila u moj dom jer nikada nikome nisam mogla da glavu okrenem, pa cak ni svojoj tugi...

Vec danima nisam primjetila da je Sunce izlazilo jer sam se zavila u crne noci. Tek' kad bih osjetila da cu tebe naci na nekim starim mjestu onda bih obukla haljinu bijelu, pustila kosu i spremila se da te nadjem tamo. Znam da ces me cekati s par' finih rijeci koje ce da golicaju kroz moje misli vremenom. Mozda je to greska jedina svijetlosti koju ja poznajem. Sta bih bilo ako se odviknem starih mjesta i krenem dalje sa nekim drugim covjekom. Nije to izlaz za mene jer svaki drugi je jedna vise uvreda, jedan vise broj. Zato se ja i vracam na stara mjesta da izmjenimo koju rijec. Da cujem kako govoris o tome kako je nekad bilo predivno zivjeti uz osjecaj srece i osjecaj topline koju sam donosila. Uz tvoju gorcinu osjetim svoj jad. Zar je doslo do ovoga. U drustvu svoje stare ljubavi lijecim rane koje ce ostati kao vjecni tragovi na nasim srcima. Znajuci dam sam ti jos zelja osjetim potrebu da krenem prijatelju samoci ali neka me samo jos malo da ti slusam glas, da zacujem kada uzdahnes dok te moj pogled susrece... Moj je grijeh sto sam trazila ono sto mi nisi mogao pruziti, to nesto nemoguce.

Suza bih mi se skotrljala kad slusam kako mi govoris : 'Ljepotice jos uvjek mastas o nemogucim ... ti jos uvjek sanjas previse' ... I nije da me vrijeda tvoja presuda, nego sama istina. Ja zaista trazim mjesto koje jos nije postojalo a nista nemoze da bude potpuno savrseno. Negdje mora da krene na losu stranu, ponekad mora kisa da zablista a sunce da zadje. Upravu si ja doista zivim uz puste snove. Hvala ti jedini sto me jos izbavljas iz ruznih snova i sto mi nedopustas da potonem na dno. Ponekada dodjem do same ivice i kazem ja ovako nemogu vise a ne znam kako bih drugacije. Pitam se kako bih se snasla da mi nije tebe. Da samo ne dolazis na stara mjesta gdje si pjevao pjesmu zvanu mojim imenom, da spomenes kako me nema vise tako cesto, kako je cudno zivjeti u istom gradu a ne vidjeti mene kako se setam... Onako, vesela kao nekada i jos kraj tebe. Daljina srca tvoga umire u meni a ja gradim kulu koju sam nacinila pogledima tvojih ociju. Nisam zaboravila kako si moju nadu uzdignuo kada se rusila poslednja pomisao na dalje.

Lutam kroz mnostvo noci ,ali se nikada ne udaljujem od tebe, to je gotovo nemoguce... Kako bih srce kucalo kada nebih znalo da kuca za tebe, kako bih dusa disala kad bih znala da je vise nevolis... Oh duso moja iz njedara kako da te voli covjek taj, kada nisi u stanju da volis samu sebe. I samo da nije njega i njegove blizine kako bih vidjela gdje sam pogrijesila i da nije njegovi lijepih rijeci u sred neke noci kako bih dalje, kako bih ja sama...

Ja i danas zivim u snu jer sanjam za dvoje. Zivim u oblacima gdje nisam dozvana, zivim pored vatrenog plamena koji me zgrije u nocnoj tisini. Nisam oko spremna za jednu osvetu jer doista ja se nemam cemu da svetim. Al' ponekad nije lako, nije moguce odoljeti takvoj blizini jedne ljubavi...
" A znam da sam najbolje sta ti se dogodilao, da me ne mozes zamijenit...i znam ...znam da sam napravila nesto sta nijedna nije , covjeka od tebe. I zato ces me pamtiti cijeli zivot.... A ja cu i dalje price pisat."

Procitacu ja ovo sutra,sad belu macku ne vidim!

jao ja ono počela da čitam i ne mogu vise.......stigla sam do toga da se seca svog stana

kad procitas, napisi utiske : ))


Ne znam zašto, ali uvek kada kiša pada, setim se prošlih dana... i zapitam se:
Koliko je zvezda na ovom nebu? Da li svaka sija za nekoga? Za neko usamljeno srce koje čeka... i gleda u zvezde, isto kao ja sada.. i razmišlja... Svaki put kada podignem glavu iz ove sive svakodnevnice i ugledam taj beskrajni svod, ja pomislim na TEBE. Svaki put kada ugledam neki sjajni treptaj, pomislim na tebe i pitam se da li ti misliš na mene ili na neku drugu? Da li ta zvezda sija baš za NAS dvoje?


Znam da ću te voleti zauvek... Ta reč zvuči tako... dugo... Hej, kako je moguće nekoga voleti toliko? Znaš li da baš ona prava ljubav traje zauvek...
Tog trenutka kada sam te ugledala, znala sam da je potreban momenat jedan da mi oduzmeš dah... i jedan otkucaj srca da shvatim da bez tebe ne mogu dalje... A taj jedan momenat je momenat za sva vremena...
Ti si za mene bio sjajna zvezda, koja uvek sija u mom oku i mom srcu. Svaki put kada sam pored tebe srce prestaje da kuca, a ti ga svaki put oživljavaš! Ti si zrak koji osvetljava put. I kada nema nikoga- tu si TI! Ti si moje sunce i daješ mi snagu da nastavim da koračam napred, bez obzira na sve. Ti si duga posle mračne oluje, senka koja krade svetlost. Daješ mi ljubav, koje sam gladna. Spremna sam sve da ti dam, a da ne dobijem ništa! To je ljubav na prvi i poslednji pogled. Na žalost- fatalan po mene. Uzalud pokušavam da spojim delove svog razbijenog srca... Koliko god se trudila, to je nemoguće! Jer kud god da krenem i šta god da uradim, ja mislim na tebe. Potreban si mi bio samo ti- tvoj topli osmeh i ljubavi do neba. Ali ti to nisi umeo da mi pružiš, jer ne poznaješ ljubav i nikada nećeš znati šta znače reči VOLIM TE! A mene si mogao da voliš... to je bilo tako lako. Trebalo je samo da imaš SRCE, koje oseća i koje nije hladno kao stena...
Sve je bilo isuviše dobro da bi bilo istinito. Nisam mogla da pronađem reči koje bi opisale kako sam se osećala i koliko sam bila SREĆNA! I sama nisam razumela kako tvoja ljubav može da učini ono što niko drugi ne može! Nikad sebi nisam bila jasnija kao tada. Zahvaljujući tebi uvek sam lebdela u oblacima, ali i još čvršće stajala na zemlji. Ti si bio ostvarenje mojih snova, sve ono što sam sanjala, maštala, trebala... Ti si za mene bio moja ljubav, čežnja, moje srce, moja požuda, moj DRUG...
Ispred tebe sam stajala takva kakva jesam. U mojim očima ti nikada nisi video lažni sjaj... Moji pogledi su ti govorili sve! Reči i nisu bile potrebne da shvatiš da volim te više od sebe! Takvog kakav jesi... Ne ni tvoje ime, prezime, već TEBE, u isto vreme tako jednostavnog i komplikovanog... Volela sam te kada ni jedan razlog za to nisam imala... Kažu da dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, da to i nije prava ljubav. A ja sam volela svaku tvoju manu. One u mojim očima nisu ni bile mane. Noću sam mislila na tebe, a danju sam živela za tebe... Naša dva života bila su data jedna drugome, a ipak je svako otišao na svoju stranu, da ponovo luta... I na kraju smo postali samo stranci i ništa drugo...
Želela sam da sa tobom doživim prve pahulje, i da zajedno budemo deo te snežne bajke... Kažu da kada padne prvi sneg, treba da se zamisli želja... Pala je i ta prva pahulja, samo što je nismo dočekali zajedno... A želja? Ostala je neispunjena i prazna- baš kao i moje srce. Ostavio si me na pustoj stanici. A ja sam čekala i čekala da se vratiš. Opet mi je duša sve o tebi sanjala... Prolazili su meseci, dani, sati, a ja sam i dalje čekala sama na peronu gledajući kako odlaziš, i kako nemaš nameru da se vratiš... Zamisli kolika je tišina nastala, kad je jedini zvuk koji se čuo bio plašljivi otkucaj moga srca. A još uvek na zidu preko puta ulice moja senka sa tvojom luta...
Neuspeh nije ako smo nešto učinili pogrešno, već ako nismo ni pokušali... Ali, kod nas je, na žalost, sve bilo pogrešno, iako smo pokušali... U ovom ludom talasu života smo se izgubili...
Nastavila sam da idem dalje, kao da te nikad nisam poznavala... Ostavio si rupu u mom srcu koju ne umem da zatvorim. Ali ne mogu da te pustim iz srca... Jer bole me i usne, i duša, i telo... I pogled mi se gubi... U gomili nepoznatih ljudi tražim TEBE.. ili lik koji će samo ličiti na tvoj. A možda vremenom i postanem slepa da primetim druge... Bez tebe sam postala tako obična!
I niko nije ni primetio da sam umrla zbog tebe... Moja duša je prazna, srce je pusto odkad te nema, odkad si samo otišao... I pitam se da li si ti dno mog najvećeg dna, osećaj koji me ubija iznutra, zarobljena misao u glavi???
Sada je sve protiv mene.. čak ni zvezde nemaju onaj isti sjaj... Doživela sam da imam rane koje ne krvare, a jako bole. Ti si se samo poigravao sa mojim osećanjima... U stvari, ti si se uvek poigravao sa tuđim osećanjima! Ali jednoga dana, kada se najmanje budeš nadao, platićeš sve svoje kazne. Jer je život jedna velika slučajnost i sve se u životu vraća. Bez obzira koliko ti bežao od stvarnosti i realnosti, ona neće pobeći od tebe! Onda si ništa- tek jedna čestica praha. I topiš se nestajući u tišini, gubeći se kao senka u daljini, a iza tebe ostaće tek prašine trag. Taj trag će biti dokaz koliko si nekad nekom bio drag.
Danas mislim da je sudbina nepažnjom promešala karte sreće...
Samo ti želim da pronađeš sebe i svoje snove.. i da budeš ono što jesi... Jer ja sam našla svoj novi san... I sada moja senka sa nečijom drugom senkom luta...

Videcemo se u nekom drugom zivotu..."